Preseljenje može biti noćna mora, pogotovo kada živite s kroničnom migrenom. Evo kako se Ciara nosila sa stresom.
Kažu da je preseljenje u novi dom jedan od najstresnijih događaja u životu.
Sada zamislite koliko je stresno preseljenje u doba globalne pandemije.
I još tome dodajte činjenicu da se morate nositi s kroničnom bolešću poput migrene.
Ne zvuči baš dobro? E pa to je bio moj život proteklih nekoliko mjeseci.
Moj prvi dom, zgodan trosobni dvojni objekt izvan Dublina, kupila sam 2007. godine.
U to vrijeme imala sam petogodišnji plan – nakon pet godina planirala sam prodati kuću i uložiti u dom u kojem ću živjeti zauvijek.
Tada nisam znala da je iza ugla najgora recesija koju ću doživjeti. Cijene kuća u Irskoj su pale i svoju kuću nisam mogla prodati onda kada sam htjela.
Do 2019. godine naš dom bio je već prenapučen – tu smo živjeli moj suprug Shaun i ja i naša tri sina.
Kako su sinovi rasli, suprug i ja shvatili smo da smo prerasli kuću i da trebamo više prostora. Uz to, željeli smo vrt za djecu.
Cijene kuća nisu bile kao nekada, ali znala sam da sam u mnogo boljoj situaciji i da mogu kupiti novu kuću. Shaun i ja proveli smo neko vrijeme sanjareći i razmišljajući o tome, tako da smo točno znali što želimo.
Znali smo gdje želimo živjeti, tako da smo samo morali pričekati da naša kuća iz snova postane dostupna.
Sve je krenulo u veljači 2020. godine. Pronašli smo četverosobnu kuću s velikim dvorištem, u blizini naših radnih mjesta. Nismo mogli vjerovati koliko imamo sreće!
Shaun me upozorio da agentu za nekretnine ne pokažem prevelik entuzijazam, no nisam se toga držala. Čim sam ušla u kuću, pokazala sam svoje oduševljenje.
Ja nisam netko tko skriva emocije i agentu je bilo jasno koliko želim tu kuću.
Rekla sam Shaunu: „Daj čovjeku sav novac koji imaš, jer se u ovu kuću želim preseliti odmah!”. Sva sreća, i Shaunu se kuća svidjela, tako da je u sljedećih nekoliko tjedana na miru ispregovarao cijenu s agentom.
Početkom ožujka bili smo spremni. No onda je pandemija pogodila Irsku, i to snažno. Odmah smo ušli u potpuno lockdown.
Shaun i dječaci bili su kod kuće, a ja sam morala dežurati u bolnici.
Odvjetnik nam je javio da se kupac naše kuće povukao, da je tržište vrlo nestabilno i nije želio riskirati.
Bila sam očajna, jer nisam znala hoćemo li naći drugog kupca tijekom lockdowna.
Ta je nesigurnost bila strašna. Radila sam u bolnici svaki dan, a problem s kućom još je dodao ulje na vatru. Sa svime time nisam se dobro nosila. Migrene sam imala svakodnevno, a neke vikende nisam mogla ustati iz kreveta. Naprosto nisam vidjela kako dalje.
S druge strane, ostala sam u kontaktu s agentom za kuću koju smo namjeravali kupiti.
Nazvala sam ga da popričamo koje su na mogućnosti, iako je i on bio u vrlo nesigurnoj situaciji kao i svi drugi.
Rekla sam mu kako se naš kupac povukao, ali da svejedno silno želimo kupiti kuću. Nakon nekih pregovora, agent nam je rekao da će nas prodavatelj pričekati, ali ne predugo!
Stres je bio prevelik i bilo mi je vrlo teško nositi se sa sve težim migrenama. Ono što mi je pomoglo bili su moji kolege. Iako je COVID-19 ušao u naše odjele, pružali smo si veliku podršku. Razgovor s njima i savjeti koje sam dobila bili su od velike pomoći.
Potom se javio agent s dobrim vijestima. Kupac naše kuće bio je zainteresiran, ali je nudio nižu cijenu. Nakon pregovora, složili smo se oko iznosa. Shaun i ja mislili smo da smo najgore prošli, ali to je tek bio početak.
Uslijedili su virtualni sastanci, telefonski pozivi i stotine mailova.
Papirologija je bila jako stresna, no bez obzora na stalne migrene, sve sam odradila rekordno brzo.
Bojala sam se da bi stvari u svakom trenu mogle krenuti u krivom smjeru.
Gledajući unazad, trebala sam sve radili polakše i mirnije. Brz ritam nije pomogao mom zdravlju i gotovo sam pukla pod pritiskom. Moj suprug mi je pomagao sa svakodnevnim aktivnostima kako bih se mogla oporaviti. Međutim, kako sam nekada vrlo tvrdoglava, željela sam biti sigurna da će sve biti savršeno.
Tada se datum preseljenja pomaknuo. Trebali smo se seliti u petak, no to se odgodilo na idući četvrtak, pa smo morali spavati na madracima.
Kada smo se napokon uselili, bila sam toliko sretna da mi se čak učinilo da su se stres i migrena isplatili.
Svatko ima emotivnu priču. Nikada nije lako. No oni koji žive s kroničnom bolešću posebno se moraju brinuti o sebi i štiti se.
Meni to nije pošlo za rukom. Ako sam išta naučila iz ovog iskustva, to je da stvari moram raditi polakše. Stres i migrene koje sam si priuštila bili su nepotrebni. Trebala sam prepustiti stvari suprugu i zdravlje staviti na prvo mjesto.
Zauvijek ću biti zahvalna što se sve dobro završilo, ali sada znam da je moglo biti i mnogo lakše.
NPS-IE-NP-00262 travanj 2021